уторак, 2. јануар 2024.

ARI DIKTEJ (rođen 1919) PESNIK NEUHVATLJIVIH METAFIZIČKIH VIZIJA…

 



 

Ovo je njegov pseudonim, a pravo ime mu je Kosta Konstanduraki. Rodio se na Kritu, u gradu Iraklionu. Godine 1934 objavio je svoju prvu zbriku poezije “Na talasima života”, zatim slede i druge zbirke pesama: “Dvanaest košmarnih vinjeta”, potom ”Neznanje”, ”Protivrečni čovek” (ove dve zbirke štampali su mu još dok je bio gimnazijalac). Izbijanje rata i okupacije smeli su ga, te nije mogao da završi studije prava, a u Atini počinje da zarađuje tako što se bavi prevođenjem, a radi i kao redaktor. Nikada nije imao stalno zaposlenje. Izašlo mu je preko 70 knjiga, a knjiga prevedene poezije, proze i drugih tekstova iz oblasti filozofije, u kojima je pisao uvodnike i komentare. Prevodio je Rilkea, Remboa, Eliota, Helderlina, Getea, Mao Ce Tunga,Tomasa Mana, Dostojevskog, Ničea, Žida, Pasternaka, Šestova, i druge. Godine 1972/73 štampa u 3 toma “Istorijsku antologiju svetske poezije”, zatim je objavio ”Pohvalu majci” i razne druge antologije poezije sveta. Prevodio je i romane. Pisao je kritike i eseje, a zbog eseja dobija i državnu nagradu. Pisao je studije i teoretske radove iz oblasti poezije. Objavio je još i ove knjige poezije: ”Elusova”, ”Pesme 1935-1953”, ”Grad I”, ”Grad II”, a za “Grad I”, dobija 1956 državnu nagradu.

U pesmi “Pesnik Grk,1955”, piše pitajući se: ”Gotova reč ne postoji za stvar, završenu, ipak. Nešto nepotpuno i kolebljivo kako da označi ono što je određeno i tačno? Kako da označi naše sopstveno postojanje, suštinu tog postojanja, kada je naš govor upućen onome što nam je slično?... A još više od te svoje želje želim – da me to pokrene napred… Pre no što se i rodim, meni je sve već  propisano. Rob pre no što me zarobi moje rođenje. Grk, kažimo, a, po veri, pravoslavan. Gotova otadžbina i pripremljen bog… I kud da pođem, napred, budući da više nisam biljka, životinja, stvar, usred toliko svega što je spremno da me spreči da naučim neizbežno, nepomičan, svoj slobodni korak napred?... Da, reč je fluidna i beži, i ne pristaje da označi završenu stvar. Tako, ne znam, da li bih tim fluidnim sastojcima mogao da označim ono stabilno što sam zahvatio u sebi ne bih li pošao dalje. Da bi doživeo svetlost, dovoljan je ipak i plamičak samo jedne sveće. A da bi stekao makar najmanje bogatstvo, terba da se prepustiš samilosti najupornijeg jada, da te ovde i onde, u ovom i onom, istroši i opusti”.

Pesma “Fest” i stihovi ovi u kojima se zapita: ”Koja me je tajna kob, iz zone kiše u zonu sunca gurnula da pređem? I da li je to znao bog kada me je dočekao s pomorandžama i osmesima ispod brda… u zoni sunca, bilo je uočljivo u svom redu i u svom liku i svedeno na moju meru: brda, polja, reka i mladi bog… sve načinjeno za moje beznačajne potrebe, četrdeset vekova pre mene… Biće da  je zaspao život ovde, pomislih, i sada živim u njegovom snu i posmatram propast tog života, ne učestvujući, bezbedan, dok mi je skelet odeven za svaki slučaj u svoje birano meso”.

 

Нема коментара:

Постави коментар