понедељак, 13. новембар 2023.

POEZIJA DANA KOJI SU DOŠLI...

 



Jedna knjiga poezije, nalik više jednoj antologiji, može se listati na nekoliko načina, čitati na više različitih načina, a iz isto toliko uglova može se posmatrati, istraživati. U drugom prelistavanju, a nakon upoznavanja svih tih zastupljenih imena, meni je zanimljivo bilo da istražim ko je prevodi koga, koje pesnike, koje pesme, koje odlomke poema. I onda otkrijem jednog od omiljenih pisaca u ulozi prevodioca. I tako me živo zanimalo koji prevodi Danila Kiša sa mađarskog (3 prevoda) su bili zastupljeni u „Poeziji velikog oktobra“. Jer, sigurno nije prevodi svašta, nije čitao bilo šta, i zato u tome znam ima nekog dubljeg naslućivanja, a mora da je čitao i prevodio samo ono što je voleo, što mu je po senzibilitetu bilo mnogo srodno, prirodno, blisko...

Godine 1908 mađarski pesnik Endre Adi napisao je pesmu pod nazivom „Crveno sunce“, koja u prevodu Danila Kiša sa mađarskog, glasi ovako:

„Ti što vojnom i pomorom haraš

Kroz madijska, drevna stoleća,

Grani, o grani, crveno sunce,

Donesi proleće.

Vidim samo korotu i tminu

Umorne svoje oči kad otvorim:

Ponoćna, zlobna i pijana kob

Nas goni i mori.

Dokle će da traje i da nas prati

Sudbina stara i prokletstvo ada?

Zakasnelo, leno, crveno sunce,

Tebi kličem sada.

Neću da umrem sa ognjem besa,

Sa napetim i uzdržanim lukom,

Bez nade i s korotom u srcu,

Sa nemuštim mukom.

Grani, o grani, sveto, krvavo sunce,

Dok za mržnju i život ja znam:

Ti bi pustošilo silnije i jače

Kad bih ti i ja video plam.

A kad bi me pogledao, ognjem,

Kako to traže osveta i kob,

Spalio bi nitkove sve. A ja bih

Mirno legao u grob“.

Endre Adi (1877-1919) smatra se najvećim mađarskim pesnikom XX veka, jer je bio burevesnik, onaj  koji nagovesti glasove Mađarske revolucije, te je svojim stihovima moralno potkrepio i pripremio svoj narod za novi talas revolucionarnih promena koje će doći, a pre nego započne Prvi svetski ili Veliki rat...

Arpad Tot (1886-1928), takođe drugi mađarski pesnik i njegova pesma iz 1919 pod nazivom „Novi Bog“, koju sa mađarskog jezika prevodi Danilo Kiš. Inače pesma „Novi Bog“ bila je pozdrav Sovjetskoj republici Mađarskoj koja je trajala 133 dana, te 1919 godine, a pesma glasi ovako:

„Sad novi bog vam govori, ljudi!

Ne blista mu plameno oko kroz kad tamjana.

Što lebdi po tamnim lađama crkava,

Niti iz okrvira potamnelih ikona

Belasa se među svećama oltara,

Ćutljiv u svom alabasternom ravnodušju,

Od poljubaca vernika izlizan kip.

Nije to podanik neba što leno srče

Slatki talas dugih procesija

Što se tužno vuku!

Ne!

Novi je ovo bog!

Sad novi bog vam govori, ljudi!
On nije izdanak neba! Ne živi On u nebesima,

Od nas daleko, tajanstven, nepoznat,

Navukavši na lice nebosklon

Ko kakav hladan plašt od plave svile.

Ne!

O, al On nije ni zemni idol!

Ko onaj Mamon što je sedeo na nama s tovljenom

Nadmenošću, a iz usta mu zmijuljalo na sve strane

Milion badavadžijskih pipaka,

A te srčuće i sišuće ruke behu oplele

Tela devica i lomljahu zvučne lobanje pesnika

Rad fine moždane moždine,

I pružene preko slepih, dubokih dimnjaka fabrika

Prebirahu po kulučničkim halama

Ispijajući svaku suzu i svaku kletvu

Koje su se u lomnom užasu pretvarale u zlato

I u novu glad, mada prepunu creva

Od teškog zlata već behu zaptivena

I mada po trulom, podnadulom telu već behu iskočile

Jezive, zlatnožute mrtvačke mrlje...

Sad novi bog vam govori, ljudi!
Krv krvave zemlje! Njega rodi,

Na bolnim se njivama stekla

Sva prolivena, gusta, gorka krv,

Pa se u telo stoči, u lik izvi,

U go i golem, boje krvi lik,

Koji sad od zemlje do zemlje nogom krače,

A glas mu prodoran potresa Zemlju

Od crvenog Istoka do belog Zapada:

„Evo sam došao!

Došao je Crveni Bog!“

I ide, na bat njegovih koraka drhti nadaleko

Žuta Sena i iz korita se izliva,

Jerihonskim odjekom ječi drevni Vestminster,

Po zelenom staklu Okeana rujno zveči

Njegova zahuktala senka od hiljadu milja

I pada na slepe zidove Bele Kuće...

Hosana tebi, novi bože, hosana!

Pogledaj u nas, mi smo tvoji!

Taj skupi, živi sok što ti srce pokreće,

To pobedničko crveno bilo

I našom se krvlju bogatilo,

I u maticu tvoje trube što obliva svet

Privija se skromno, pomažući ti,

Drhtavi glas našeg namučenog grla:

Taj mali sirak, mađarski lelek-potok

U veliku, hučnu moskovsku maticu,

Koja sada načisto pere svet:

Hosana tebi, novi bože, hosana!

Nek reč tvoja bude stvaranja novo slovo,

Preuredi našu blatnjavu, grešnu, staru planetu

Koju pokvariše stari gospodski bogovi,

O,  ti, proleteru među bogovima,

Učini je srećnom svojom rukom što steže čekić –

Digni nas u svoje grdne dlanove,

I izmesi nas po liku tvojemu!“...

Treći mađarski pesnik i kinjiževnik, ali i slikar, čiju pesmu tačnije poemu prevodi opet sa mađarskog za „Poeziju velikog oktobra“ Danilo Kiš, bio je Lajoš Kašak (1887-1967), i njegova poema iz 1925 godine pod nazivom „Konj umire ptice uzleću“, a njen odlomak glasi (Kašak se pored poezije, bavio i pisanjem proze):

„Tu je u golemom salivnom koritu bio na gomili ljudski cušpajz sveta

Plavooki Rusi koje je prstenovala revolucija

Holanđani koji mirišu  na zejtin

Prusi

Mršavi gorštaci

Mađari s uvelim brcima

Patetični rođaci Garibaldija

I tu su bili svi oni koje su prebili ili koji doma

Nisu imali dovoljno hleba

Jednima su na ramenu bdeli oblakoderi Njujorka

Drugima se crveno nalaktila na oči mržnja

Gledajte najveći zamasi sveta jure sa stanice

Huče bure

Iz srca Moskve vrište telefonske žice

Drugarice sedite za klavir

Jure preko nas kelneri sa crnom supom

Pred bioskopima se skupljaju proleteri

Jedan čovek iz kooperative deli karte

Psi jure krezube zidine i pevaju

Kao starice

Neko je rekao dole oligarhija

I odjednom:

Rimu Parizu Tifilise Štokholme i ruski rudnici

Čujete li mala zvona minhenske većnice

U Firenci na ramenima apostola spavaju golubovi

Svi su već znali: božji čas ne može biti daleko

Koža fanatika osetljivija je od seizmografa

A mi smo se svi češali

Drugarice sedite za klavir

Ustajte ustajte

O kad bih sada znao da prikopčam ovde dijamantske oči moje ljubljene

Oko srednje lampe lađarili su salamandri

Sića je već spavao u crvenim lokvama

I bio je sad lep kao kakav mladi buldog

Čime bi se sve mogao obogatiti čovek za jedan sat

Kad bi bio tako pametan da kažem kao foto-aparat

Al čovek je uvek zatvoren iznad svoje kože

Svetovi odlaze neprimetno

U ponoć smo otišli na ruski skup u PETIT PASSAGEU

Govorio je jedan plavi tovariš još sasvim dete

Plamenovi su mu cvetali iz usta a ruke su mu lepršale

Ko rumeni golubovi

Pa tako je mi smo rođaci zlih duha Dostojevskog

Mi smo odgrizli u sebi sedmu glavu sentimentalizma

I želimo sve da srušimo

O Rusijo ti ukleta zemljo

Ko bi video tvoje nevoljno stradnje kad ne bi videli tvoji

Zvezdom žigosani sinovi

Evropa pljuje u nama Azijce

A ipak jedino mi idemo planinom naviše

Nema sumnje pekarka iz Astrahana il petrogradska drolja

Rodiće jednog dana novog čoveka

Rusija je obremenjena crvenim prolećem revolucije

Al cvetovi ne mogu još da buknu na tajgama Rusije

Al Rusija je slična neobrađenoj zemlji

Pomozite dakle

Braćo

Nama slični nesrećni sinovi Evrope

Pomozite pomozite

I videsmo kako mu se pod starom kapom zapali glava

Svi smo mu sedeli na dlanu

Ura Rusijo da živjot živeo ura

Sa mojih je leđa otpala tada grba

Na prozorima su procvali ledeni cvetovi

A Sića koji je kasnije postao agent provokator doušnik

Poljubi Rusu kaput

Čist sam kao dete

Reče da nemam ovaj triper otišao bih

U Carsko Selo da ubijem cara

Te noći nismo pili rakiju

Oprali smo noge i nismo mislili na ljubav

Jedan je mađarski grafičar koji je kasnije dobio 12 godina zbog pobune

Gledao sudbinu iz sobaričinih karata

I pevali smo tiho al prodorno

Najzad o najzad

Došlo je vreme

I sada smo savršeni kao kalemljeno drvo“...

 

Нема коментара:

Постави коментар