.jpg)
“…
naslov ove knjige ne obavezuje me da se držim istine kao pijan plota”…
Knjiga Efraima Kišona “Još malo pa istina – Priča o
mojimr pričama” jeste zapravo humoristična biografija njegovih najdražih priča,
a kako je kazao sam na kraju ove svoje knjige. Inače, ova knjiga smatra se njegovom
prvom knjigom koju piše na nemačkom jeziku (u Nemačkoj je postizao milionske
tiraže). A čak je za izdanje iz 1987 na (srpsko)hrvatskom jeziku (tiraž 5
hiljada komada) napisao za Jugoslovensku publiku “Predgovor”, koji je vrlo specifičan,
a u kome ukratko otkriva zašto i predgovor treba počesto pročitati, a u njemu
će na svoj humorističan način kazati kako je postao humorista, otkrivaši da je
to postao “zahvaljujuči jednom nesporazumu”. I onda će nam na stranicma svoje
knjige ponuditi mnoštvo tačnih odgovora, kao i mnoštvo priča, te reći: ”Ali,
kada je riječ o istinitosti mojih priča, moram priznati da se uvijek pomalo
zbunim…”. Onda nam još otkriva koji je osnovni zakon njegovog humora, te kaže: ”…
da ne priznaje nikakve zakone”, i još dodaje: ”Novinari pišu o onome što je
zanimljivo, pisci pišu istinu a humoristi još malo pa istinu”. Onda se i sam zapitao
šta je to što humor učini baš toliko smešnim, a onda kaže, ne skrivajući da su svi
pisci u suštini lažljivci: ”Možda u laganju treba pogoditi pravi ritam?... Kd
čitamo dobra pisca, vjerujemo svakoj njegovoj riječi, inače ne bi bio dobar
pisac… humoristi vječito prigovaramo da nas obmanjuje, samo zato što ne znamo
kada i gde. A ako znamo, onda nije dobar humorist”. Ali, na kraju predgovora
neće skivati da se istina i humor ipak razilaze, kad kaže: ”Moje su knjige
doduše štampane na tridesetak jezika, ali ni na jednom jeziku nisam doživio
takvu ljubav na prvi pogled kao na jugoslovneskim jezicima… Obećavam da ništa
neću prešutjeti. Govrit ću istinu, svu istinu,
i još malo pa istinu”.
Na Erfaima Kišona kao istaknutog humoristu mnogi su
gledali počesto kao na zver, što je dotakao u mnogim svojim pričama. Njegovi
prvi književni pokušaji bili su obeleženi dakle samo neuspesima, te kaže: ”…
život ponekad piše bolje humoreske nego ja. Treba ih samo prepisati…”. Ali,
dalje kaže da je imao posebno zahvalnu publiku, a bilo je i takvih životnih
situacija u kojima, kako dalje kaže: ”… nisam morao ništa tjerati do apsurda”.
U svojim pričama doticao se ozbiljnih društvenih tema, kao što je recimo korupcija,
visoki porezi, visoka inflacija, i to je obrađivao na jako satiričan način, nazivajuči
ih zajedničkim imenom “bičevi čovječanstva”.
Čovek koji je preživeo nekoliko nacističkih logora
dobro uočava koliko su se vremena promenila, te kaže: ”Šteta što dobri stari
Adolf nije ovo doživio…”, miseći na trenutku političku situaciju u svetu, koju
je opisivao na najzdraviji svoj način, a putem satire i smeha, humora, ironije,
rekavši: ”Tko se bez razloga smije, najslađe se smije”, a onda dodaje: ”Satira
je kad uprkos tome plačeš”. Mnoge
finansijske politike najoštrije je kritikovao, kao što je putem svog sarkazma
ismejavao mnoge vlade širom sveta, kada je satiru nazvao “zrcalom”, tj.
ogledalom u kome svako može dobro da ogleda svoje pravo lice, te dodaje: ”A ja
nisam još čuo da ijedno zrcalo mijenja lice promatrača”. Onda je izrekao takvu,
“Još malo pa istinu”, po kojoj doba u kojem je živeo (kraj 80-ih godina XX
veka, a vreme stvaranja ove knjige) da su gospodari javnog mnjenja ne pisci,
već sportski komentatori.
U jednoj svojoj priči kaže o tome ovako: ”Na gornjoj,
otvorenoj razini svijeta žive svi oni koji su čista srca, rodoljubi, pravednici,
poštenjaci, očevi obitelji – ukrtako, svi čestiti ljudi To je lažni svijet
Pravi svijet leži mnogo dublje Do njega se dolazi vrlo teško, niz zavojite
stube ili bešumnim liftovima za koje znaju samo upućeni Jer, samo upućeni znaju
da taj svijet uopće postoji, samo oni znaju za tu tajnu, znaju čarobnu formula koja
otvara sva vrata i sefove, koja omogućava pristup sezamu lagodnog života,
bogatstva i moći Obični smrtnici nemaju pristupa u taj svijet To je eksluzivni
klub čiji članovi sa riječ-dvije izgovorene šapatom u telefon iskamče više
novca nego što itko od nas zaradi u znoju lica svoga u toku cijeloga života U
diskretno zamračenim klupskim prostorijama ispisana je već iks puta na brzinu
poruka na komadiću papira – nakon čega se vani pokrenuta brda i planine Sve je
to skupa pomalo jezovito, zar ne? Pomalo kao Kafkin zamak. Samo što ne leži na
brežuljku nego u nepristupačnoj dubini To je pravi svjet… To su redom vrsni
glumci i umiju nas opčiniti efektnim prodikama o pravdi i moralu Ali iza
njihove visokoparne retorike ne krije se ništa drugo do žudnja za novcem i vlašću
Ovda-onda… se pročuje da su visoki državni službenici primili mito da bi
odobrili kupovinu manje vrijednih borbenih aviona, da bi zataškali dugovanje
poreza ili izumili neke tajne fondove, ili se pokaže da predsjedinici lažu, da
su kraljevi korumpirani a vlade pokvarene… mnogo bih radije rekao da patuljci
imaju pravo, da se čestitost najviše isplati, da je čista savjest najbolje
uzglavlje i da mi ovdje gore, u otvorenom svijetu, spavamo snom pravednika… I
nikako da se otresem ružne sumnje da i ja zapravo patim samo zato što sam
nesposoban da se učlanim u klub podzemnih veseljaka i da pojmim njihovo veliko
načelo”.
Efraim Kišon
svojom olovkom i pisanjem pokreto je i pomerao mnoga velika brda, te kaže da su
političari jedini oni koji zapravo vode politiku jedne zemlje, čak niko drugi,
čak ni oni umišljeni književnici-pisci koji su često viđeni po ministarskim salonima,
čak ni novinari, pa kaže: ”A za moćnike na vlasti važna je samo jedna sorta
ljudi – birači. Koliko glasova ima jedan satiričar? Obično samo jedan. Najviše
dva, zajedno s najboljom od svih žena (iako tu nisam načisto jer je ona u
politici mnogo radikalnija od mene). Pa i ta dva glasa gube svoj utjecaj onog
časa kad se zatvore biračka mjesta…”.
Onda je Efraim Kišon kazao ovako: ”Kazališni glumci i
političari imaju mnogo toga zajedničkog – i jedni i drugi deklamiraju tekstove
koje su drugi napisali, i jedni i drugi žrtvuju sve svoje slobodno vrijeme na intrige,
nijedni ni drugi ne mogu živjeti bez aplauza. Razlika je u tome što političari
svoju igru igraju iza spuštenog zastora”.
Na drugom mestu Efraim Kišon veli: ”Svaki pisac
očijuka kadgod s politikom, a svaki političar sanja o tome da napiše knjigu. Političarima
je ipak lakše – njima pisci pišu knjige”.
Poziv Golde Majer da pristupi u klub privilegovanih i
postan novi ministar propagande mesto Pereza, odbija, uz obrazloženje da se pak
boji visina, te da nema političku motivisanost, da je imun na političke boje, kad
kaže: ”… za konzevrativce sam prestar, a za društvenu jednakost previsoke su
naklade mojih knjiga… Za anarhiste nisam dovoljno sportski nastrojen, a komunista
sam već jednom bio”. Ono čega se plašio bili su novinari, koji bi recimo o njemu
pisali pompezne naslove tipa: ”Lakrdijaš u vladi”, ”Državna propaganda da pukneš
od smijeha”, ”Gospodin ministar s kapom dvorske lude na glavi”, itd.
Izabrao je da bude humorista, da nosi jeftine sandale,
te nikad nije zažalio zbog svog takvog izbora i odluke. Imao je averziju prema
visokotiražnim glasilima. Objavljivali su dakle intervjue sa njim u kojima on
nikad ni reči takve izgovorio nije. Onda o svemu kaže: ”Jedno nas staro
novinarsko pravilo uči – što se finije neki novinar ponaša, to vulgarnije
piše”. I zbog svega toga bilo je čak i onih koji su ga tretirali kao ološa (u
Lincu). Nazvali su ga nezahvalnikom, čak i svinjom. Morao se pred sudom braniti
od novinarske klevete. Ali, o tome kaže: “Mlinovi pravde melju polagano, ali sigurno
– nikada besplatno”. Zatim je došao do sledeće vrste svog zaključka: ”Ali tad
je opet život dokazao da je bolji humorist od mene”, i dodaje: ”Sve novine na
svijetu mogu odsad pisati o meni što im drago. Tako mi Pegaza, neću se više
obraćati pravdi da me brani od štampe”.
Knjige Efraima Kišona objavljivene su u Istočnoj
Evropi o čemu kaže: ”U Istočnoj Evropi ima doduše manje pornografskih dućana,
ali zato više knjižara, i tamo je najbolja čitalačka publika za humorističku
književnost… u tom dijelu svijeta sklonom humoru održava se i jedini
međunarodni natječaj za satiru”. Nastupao je na olimpijadi humora u Sofiji, u
Bugarskoj.
Onda je napisao nekoliko priča za koje kaže: “Ova se
priča događa… na dlaku ovako… kako je… ispripovijedana”, a reč je o pričama “Dnevnik cjepidlake”,
”Jaje kojem nema para”, “Štucavica”. Pošto je humor, a kako sam reče Efraim
Kišon dakle ”stvar ukus”, u Sofiji osvaja drugo mesto na pomenutoj olimpijadi.
O zemlji rođenja i zemlji gde se nastanio nakon 1949
kaže: ”U Izraelu se osjećam kao kod kuće zato što je to jedina zemlja u kojoj nisam
Židov, ali Mađarska je jedina zemlja u kojoj se ne primjećuje moj mađarski akcenat”.
I još kaže: ”Moj maternji mađarski jezik neizlječiva je bolest. Grlo mi uporno odbija
svaku saradnju sa stranim jezicima. Ja doduše pišem na hebrejskom kao prorok Jeremija
u najboljim danima, ali čim zinem – propala stvar! Hvala budi Bogu što su moje
knjige bez akcenta”. Potom je kazao i sledeće: ”Prijateljski odnosi između
Arapa i Židova mogu iznenaditi samo one stručnjake za Blistok koji su svoje
dugogodišnje osobno iskustvo stekli u Frankfurtu na Majni”.
Efraim Kišon veli: ”Ponekad se opipavam da se uvjerim
da li zaista postojim”. A svojim pisanjem nije uspeo da osvoji britanski otok,
gde jeste bio itekako prisutan, ali kako dalje kaže - nije uspeo da postigne onaj
pravi pravcati uspeh. I još kaže: ”U književnosti, kao i u šou-biznisu, ostaje
po svoj prilici tajna tko ili što pokreće masu”.Više srće imao je u Americi,
iako je i tamo postizanje uspeha ravno ludačkoj trci sa teškim preponama. A onda
kaže: ”Filmske zvijezde i autori bestselera angažuju mnoštvo pametnijih ljudi od
sebe koji ništa drugo ne rade nego smišljaju kako da klijente uguraju u
trač-rubrike ili na svemoćni mali ekran” , i dodaje: ”Prvorazredni intervju na
TV u New Yorku jednak je proglašenju sveca u Vatikanu”. I onda sve završava govoreći
nam: ”Amerika je samo predgrađe New Yorka”. U Holivud odvode ga filmske nagrade,
kad kaže: ”U Hollywoodu je naime čovjek ili zvijezda ili nitko i ništa”, te dodaje:
”… jedna trećina stanovnika Hollywooda su alkoholičari, jedna trećina
narkomani, a jedna trećina je još neopredijeljena”. Za sve filmske producente
sveta kazaće da su “bezdušna čeljad”. Iako je 5 puta novinovan za Oskara nikada
ga nije dobio. Onda mu je jedan režiser William Wyler kazao: ”Želite ubuduće
prištedjeti sebi to razočaranje? Snimajte loše filmove”.
Kazaće da je prva sreća što čovek ne može da razume
sve jezike sveta, najveći problem za Efraima Kišona bili su prevod i prevodioci,
da je čak sve to nazivao traumom, a najteže mu je bivalo kad dobije prevod
recimo na onom jeziku koji i sam dobro razume. Neki prevodioci hteli su da mu pokažu
kako bi trebao da piše, a jedini izuzetak i najbolji njegov nemački prevodilac bio
je njegov prijatelj Fridrih Torberg, koji je preveo oko 20-ak Kišonovih knjiga.
Onda će nam Efraim Kišon kazati da je satira opasna
po život, o čemu dalje kaže: ”… počesto pogodim u krivu metu. Lovac puca na
tigra a za vrat mu skoči majmun…”, i dodaje: ”Ponekad napišeš priču od desetak
stranica i odjednom se jedan zarez smrtno uvrijedi na tebe”.
Efraim Kišon je najčitaniji pisac u Nemačkoj, a evo
kako se on osvetio nacistima za sav užas Holokausta i logora: ”Moja osveta nacistima,
koji u meni nisu vidjeli čovejka, nije zatvorska kazna nacističkih grešnika,
nego milijuni njemačkih čitalaca i gledalaca čija me naklonost duboko dira. Moj
odgovor na nečovjčenost u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama (i ravnodušnih
promatrača širom svjeta) nije jadikovanje skršenog pisca koji se još uvijek
osjeća progonjen. Ne, moj je odgovor smješkanje - a i smješkanje koje
izmamljujem na licima njihove djece i unučadi pričama od svojoj kćerkici Renani
– koja bi u ono doba bila završila u krematorijumu… nisam optrećen prošlošću. Usuđujem
se, dapače, tvrditi da su miljuni njemačkih turista u Izraelu, a pogotovo
njemački omladinci u kibucima, postali zagovornici Izraela. Naši novopečeni
njemački simpatizeri mogu čak postati neka vrsta zaštitnog zida protiv novog
antisemitskog vala što je u posljednjih nekoliko godina zapljusnuo zapadni svijet
tobože zbog ogorčenja na rat u Libanonu… Zahvalan sam što su moja dijela
pridonjela pomirbi između preživljelih žrtava i današnjih Njemaca, iako ih
nisam radi toga napisao. Ja mislim da je konačno rješenje rasne mržnje u –
smijehu”.
Sve ove priče jesu kako sam piše Efraim Kišon na kraju
svoje knjige “Još malo pa istina” – njegovi makro-snimci koje je načinio iz
ptičje perspektive, te kaže: ”…samo sam pozvao čitaoca da se upozna s nepostojećim
tajnama moje radionice, i da baci letimičan pogled u moj vlastiti svijet – dok
ja i taj svijet još postojimo”.
Нема коментара:
Постави коментар