EFRAIM KIŠON – HUMORISTA KOJI JE JOŠ MALO PA GOVORIO ISTINU…

 

“… naslov ove knjige ne obavezuje me da se držim istine kao pijan plota”…

 

Knjiga Efraima Kišona “Još malo pa istina – Priča o mojimr pričama” jeste zapravo humoristična biografija njegovih najdražih priča, a kako je kazao sam na kraju ove svoje knjige. Inače, ova knjiga smatra se njegovom prvom knjigom koju piše na nemačkom jeziku (u Nemačkoj je postizao milionske tiraže). A čak je za izdanje iz 1987 na (srpsko)hrvatskom jeziku (tiraž 5 hiljada komada) napisao za Jugoslovensku publiku “Predgovor”, koji je vrlo specifičan, a u kome ukratko otkriva zašto i predgovor treba počesto pročitati, a u njemu će na svoj humorističan način kazati kako je postao humorista, otkrivaši da je to postao “zahvaljujuči jednom nesporazumu”. I onda će nam na stranicma svoje knjige ponuditi mnoštvo tačnih odgovora, kao i mnoštvo priča, te reći: ”Ali, kada je riječ o istinitosti mojih priča, moram priznati da se uvijek pomalo zbunim…”. Onda nam još otkriva koji je osnovni zakon njegovog humora, te kaže: ”… da ne priznaje nikakve zakone”, i još dodaje: ”Novinari pišu o onome što je zanimljivo, pisci pišu istinu a humoristi još malo pa istinu”. Onda se i sam zapitao šta je to što humor učini baš toliko smešnim, a onda kaže, ne skrivajući da su svi pisci u suštini lažljivci: ”Možda u laganju treba pogoditi pravi ritam?... Kd čitamo dobra pisca, vjerujemo svakoj njegovoj riječi, inače ne bi bio dobar pisac… humoristi vječito prigovaramo da nas obmanjuje, samo zato što ne znamo kada i gde. A ako znamo, onda nije dobar humorist”. Ali, na kraju predgovora neće skivati da se istina i humor ipak razilaze, kad kaže: ”Moje su knjige doduše štampane na tridesetak jezika, ali ni na jednom jeziku nisam doživio takvu ljubav na prvi pogled kao na jugoslovneskim jezicima… Obećavam da ništa neću prešutjeti. Govrit ću istinu, svu istinu,  i još malo pa istinu”.

Na Erfaima Kišona kao istaknutog humoristu mnogi su gledali počesto kao na zver, što je dotakao u mnogim svojim pričama. Njegovi prvi književni pokušaji bili su obeleženi dakle samo neuspesima, te kaže: ”… život ponekad piše bolje humoreske nego ja. Treba ih samo prepisati…”. Ali, dalje kaže da je imao posebno zahvalnu publiku, a bilo je i takvih životnih situacija u kojima, kako dalje kaže: ”… nisam morao ništa tjerati do apsurda”. U svojim pričama doticao se ozbiljnih društvenih tema, kao što je recimo korupcija, visoki porezi, visoka inflacija, i to je obrađivao na jako satiričan način, nazivajuči ih zajedničkim imenom “bičevi čovječanstva”.

Čovek koji je preživeo nekoliko nacističkih logora dobro uočava koliko su se vremena promenila, te kaže: ”Šteta što dobri stari Adolf nije ovo doživio…”, miseći na trenutku političku situaciju u svetu, koju je opisivao na najzdraviji svoj način, a putem satire i smeha, humora, ironije, rekavši: ”Tko se bez razloga smije, najslađe se smije”, a onda dodaje: ”Satira je kad uprkos tome plačeš”.  Mnoge finansijske politike najoštrije je kritikovao, kao što je putem svog sarkazma ismejavao mnoge vlade širom sveta, kada je satiru nazvao “zrcalom”, tj. ogledalom u kome svako može dobro da ogleda svoje pravo lice, te dodaje: ”A ja nisam još čuo da ijedno zrcalo mijenja lice promatrača”. Onda je izrekao takvu, “Još malo pa istinu”, po kojoj doba u kojem je živeo (kraj 80-ih godina XX veka, a vreme stvaranja ove knjige) da su gospodari javnog mnjenja ne pisci, već sportski komentatori.

U jednoj svojoj priči kaže o tome ovako: ”Na gornjoj, otvorenoj razini svijeta žive svi oni koji su čista srca, rodoljubi, pravednici, poštenjaci, očevi obitelji – ukrtako, svi čestiti ljudi To je lažni svijet Pravi svijet leži mnogo dublje Do njega se dolazi vrlo teško, niz zavojite stube ili bešumnim liftovima za koje znaju samo upućeni Jer, samo upućeni znaju da taj svijet uopće postoji, samo oni znaju za tu tajnu, znaju čarobnu formula koja otvara sva vrata i sefove, koja omogućava pristup sezamu lagodnog života, bogatstva i moći Obični smrtnici nemaju pristupa u taj svijet To je eksluzivni klub čiji članovi sa riječ-dvije izgovorene šapatom u telefon iskamče više novca nego što itko od nas zaradi u znoju lica svoga u toku cijeloga života U diskretno zamračenim klupskim prostorijama ispisana je već iks puta na brzinu poruka na komadiću papira – nakon čega se vani pokrenuta brda i planine Sve je to skupa pomalo jezovito, zar ne? Pomalo kao Kafkin zamak. Samo što ne leži na brežuljku nego u nepristupačnoj dubini To je pravi svjet… To su redom vrsni glumci i umiju nas opčiniti efektnim prodikama o pravdi i moralu Ali iza njihove visokoparne retorike ne krije se ništa drugo do žudnja za novcem i vlašću Ovda-onda… se pročuje da su visoki državni službenici primili mito da bi odobrili kupovinu manje vrijednih borbenih aviona, da bi zataškali dugovanje poreza ili izumili neke tajne fondove, ili se pokaže da predsjedinici lažu, da su kraljevi korumpirani a vlade pokvarene… mnogo bih radije rekao da patuljci imaju pravo, da se čestitost najviše isplati, da je čista savjest najbolje uzglavlje i da mi ovdje gore, u otvorenom svijetu, spavamo snom pravednika… I nikako da se otresem ružne sumnje da i ja zapravo patim samo zato što sam nesposoban da se učlanim u klub podzemnih veseljaka i da pojmim njihovo veliko načelo”.

 Efraim Kišon svojom olovkom i pisanjem pokreto je i pomerao mnoga velika brda, te kaže da su političari jedini oni koji zapravo vode politiku jedne zemlje, čak niko drugi, čak ni oni umišljeni književnici-pisci koji su često viđeni po ministarskim salonima, čak ni novinari, pa kaže: ”A za moćnike na vlasti važna je samo jedna sorta ljudi – birači. Koliko glasova ima jedan satiričar? Obično samo jedan. Najviše dva, zajedno s najboljom od svih žena (iako tu nisam načisto jer je ona u politici mnogo radikalnija od mene). Pa i ta dva glasa gube svoj utjecaj onog časa kad se zatvore biračka mjesta…”.

Onda je Efraim Kišon kazao ovako: ”Kazališni glumci i političari imaju mnogo toga zajedničkog – i jedni i drugi deklamiraju tekstove koje su drugi napisali, i jedni i drugi žrtvuju sve svoje slobodno vrijeme na intrige, nijedni ni drugi ne mogu živjeti bez aplauza. Razlika je u tome što političari svoju igru igraju iza spuštenog zastora”.

Na drugom mestu Efraim Kišon veli: ”Svaki pisac očijuka kadgod s politikom, a svaki političar sanja o tome da napiše knjigu. Političarima je ipak lakše – njima pisci pišu knjige”.

Poziv Golde Majer da pristupi u klub privilegovanih i postan novi ministar propagande mesto Pereza, odbija, uz obrazloženje da se pak boji visina, te da nema političku motivisanost, da je imun na političke boje, kad kaže: ”… za konzevrativce sam prestar, a za društvenu jednakost previsoke su naklade mojih knjiga… Za anarhiste nisam dovoljno sportski nastrojen, a komunista sam već jednom bio”. Ono čega se plašio bili su novinari, koji bi recimo o njemu pisali pompezne naslove tipa: ”Lakrdijaš u vladi”, ”Državna propaganda da pukneš od smijeha”, ”Gospodin ministar s kapom dvorske lude na glavi”, itd.

Izabrao je da bude humorista, da nosi jeftine sandale, te nikad nije zažalio zbog svog takvog izbora i odluke. Imao je averziju prema visokotiražnim glasilima. Objavljivali su dakle intervjue sa njim u kojima on nikad ni reči takve izgovorio nije. Onda o svemu kaže: ”Jedno nas staro novinarsko pravilo uči – što se finije neki novinar ponaša, to vulgarnije piše”. I zbog svega toga bilo je čak i onih koji su ga tretirali kao ološa (u Lincu). Nazvali su ga nezahvalnikom, čak i svinjom. Morao se pred sudom braniti od novinarske klevete. Ali, o tome kaže: “Mlinovi pravde melju polagano, ali sigurno – nikada besplatno”. Zatim je došao do sledeće vrste svog zaključka: ”Ali tad je opet život dokazao da je bolji humorist od mene”, i dodaje: ”Sve novine na svijetu mogu odsad pisati o meni što im drago. Tako mi Pegaza, neću se više obraćati pravdi da me brani od štampe”.

Knjige Efraima Kišona objavljivene su u Istočnoj Evropi o čemu kaže: ”U Istočnoj Evropi ima doduše manje pornografskih dućana, ali zato više knjižara, i tamo je najbolja čitalačka publika za humorističku književnost… u tom dijelu svijeta sklonom humoru održava se i jedini međunarodni natječaj za satiru”. Nastupao je na olimpijadi humora u Sofiji, u Bugarskoj.

Onda je napisao nekoliko priča za koje kaže: “Ova se priča događa… na dlaku ovako… kako je… ispripovijedana”,  a reč je o pričama “Dnevnik cjepidlake”, ”Jaje kojem nema para”, “Štucavica”. Pošto je humor, a kako sam reče Efraim Kišon dakle ”stvar ukus”, u Sofiji osvaja drugo mesto na pomenutoj olimpijadi.

O zemlji rođenja i zemlji gde se nastanio nakon 1949 kaže: ”U Izraelu se osjećam kao kod kuće zato što je to jedina zemlja u kojoj nisam Židov, ali Mađarska je jedina zemlja u kojoj se ne primjećuje moj mađarski akcenat”. I još kaže: ”Moj maternji mađarski jezik neizlječiva je bolest. Grlo mi uporno odbija svaku saradnju sa stranim jezicima. Ja doduše pišem na hebrejskom kao prorok Jeremija u najboljim danima, ali čim zinem – propala stvar! Hvala budi Bogu što su moje knjige bez akcenta”. Potom je kazao i sledeće: ”Prijateljski odnosi između Arapa i Židova mogu iznenaditi samo one stručnjake za Blistok koji su svoje dugogodišnje osobno iskustvo stekli u Frankfurtu na Majni”.

Efraim Kišon veli: ”Ponekad se opipavam da se uvjerim da li zaista postojim”. A svojim pisanjem nije uspeo da osvoji britanski otok, gde jeste bio itekako prisutan, ali kako dalje kaže - nije uspeo da postigne onaj pravi pravcati uspeh. I još kaže: ”U književnosti, kao i u šou-biznisu, ostaje po svoj prilici tajna tko ili što pokreće masu”.Više srće imao je u Americi, iako je i tamo postizanje uspeha ravno ludačkoj trci sa teškim preponama. A onda kaže: ”Filmske zvijezde i autori bestselera angažuju mnoštvo pametnijih ljudi od sebe koji ništa drugo ne rade nego smišljaju kako da klijente uguraju u trač-rubrike ili na svemoćni mali ekran” , i dodaje: ”Prvorazredni intervju na TV u New Yorku jednak je proglašenju sveca u Vatikanu”. I onda sve završava govoreći nam: ”Amerika je samo predgrađe New Yorka”. U Holivud odvode ga filmske nagrade, kad kaže: ”U Hollywoodu je naime čovjek ili zvijezda ili nitko i ništa”, te dodaje: ”… jedna trećina stanovnika Hollywooda su alkoholičari, jedna trećina narkomani, a jedna trećina je još neopredijeljena”. Za sve filmske producente sveta kazaće da su “bezdušna čeljad”. Iako je 5 puta novinovan za Oskara nikada ga nije dobio. Onda mu je jedan režiser William Wyler kazao: ”Želite ubuduće prištedjeti sebi to razočaranje? Snimajte loše filmove”.

Kazaće da je prva sreća što čovek ne može da razume sve jezike sveta, najveći problem za Efraima Kišona bili su prevod i prevodioci, da je čak sve to nazivao traumom, a najteže mu je bivalo kad dobije prevod recimo na onom jeziku koji i sam dobro razume. Neki prevodioci hteli su da mu pokažu kako bi trebao da piše, a jedini izuzetak i najbolji njegov nemački prevodilac bio je njegov prijatelj Fridrih Torberg, koji je preveo oko 20-ak Kišonovih knjiga.

Onda će nam Efraim Kišon kazati da je satira opasna po život, o čemu dalje kaže: ”… počesto pogodim u krivu metu. Lovac puca na tigra a za vrat mu skoči majmun…”, i dodaje: ”Ponekad napišeš priču od desetak stranica i odjednom se jedan zarez smrtno uvrijedi na tebe”.

Efraim Kišon je najčitaniji pisac u Nemačkoj, a evo kako se on osvetio nacistima za sav užas Holokausta i logora: ”Moja osveta nacistima, koji u meni nisu vidjeli čovejka, nije zatvorska kazna nacističkih grešnika, nego milijuni njemačkih čitalaca i gledalaca čija me naklonost duboko dira. Moj odgovor na nečovjčenost u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama (i ravnodušnih promatrača širom svjeta) nije jadikovanje skršenog pisca koji se još uvijek osjeća progonjen. Ne, moj je odgovor smješkanje - a i smješkanje koje izmamljujem na licima njihove djece i unučadi pričama od svojoj kćerkici Renani – koja bi u ono doba bila završila u krematorijumu… nisam optrećen prošlošću. Usuđujem se, dapače, tvrditi da su miljuni njemačkih turista u Izraelu, a pogotovo njemački omladinci u kibucima, postali zagovornici Izraela. Naši novopečeni njemački simpatizeri mogu čak postati neka vrsta zaštitnog zida protiv novog antisemitskog vala što je u posljednjih nekoliko godina zapljusnuo zapadni svijet tobože zbog ogorčenja na rat u Libanonu… Zahvalan sam što su moja dijela pridonjela pomirbi između preživljelih žrtava i današnjih Njemaca, iako ih nisam radi toga napisao. Ja mislim da je konačno rješenje rasne mržnje u – smijehu”.

Sve ove priče jesu kako sam piše Efraim Kišon na kraju svoje knjige “Još malo pa istina” – njegovi makro-snimci koje je načinio iz ptičje perspektive, te kaže: ”…samo sam pozvao čitaoca da se upozna s nepostojećim tajnama moje radionice, i da baci letimičan pogled u moj vlastiti svijet – dok ja i taj svijet još postojimo”.