понедељак, 1. јул 2024.

KAD JE KLOD SREO GABY…



 

Osma glava Druge knjige romana “Mjesečina”, kaže ovako:

Klod je ugledao Gaby u kafani, a pošto je bila u muškoj pratnji on odmah pomisli svašta nisko o njoj, a najpre da joj  je to ljubavnik. I u jednom kobnom trenutku uspeva da uhvati njen  zelenooki neštašni lutajući pogled usmeren baš ka njemu.  A kada je napuštala kafanu Klod pomisli kako je više nikada neće videti.

Leto je nastavio da provodi nekako dosta lenjo u uobičajenoj dokolici, sve sanjareći kakvu bi sve muziku jednom mogao da napiše. Ali, ona prelepa devojka i dalje mu je bila u mislima. I taman kad Klod izgubi svaku živu nadu da će je ikada više videti, srete je ponovo ispred jedne modne prodavnice.

Počeli su odmah razgovor i on joj bez oklevanja tada priznaje kako je na nju sve ove dane jako mnogo mislio. A ona je žurila i reče mu da sutra pak putuje, a ono joj ponudi svoje društvo, kao i da je odveze kočijama. I nije čekao i odmah joj priznaje koliko ga je očarala njena lepota. A kada su stigli, ona ga ponudi da krene sa njom u novu prodavnicu gde upravo treba da izabere svoj novi šešir za put sutra.

Klod Debisi joj kupuje lepezu. Tada je saznao da je njeno ime Gaby Lhery. Od nje je tražio na ratsanku da mu piše pisma, a kad ta tražena pisma nisu stizala, on pomisli da je i Gaby kao i sve one ostale žene za kojima je mnogo patio kao što beše Alix ili madam V.

I onda je napokon dobio njeno pismo u kome mu ona zakazuje susret u Parizu gde nagoveštava vreme svoga povratka. Na taj sastanak kasnila je malo, a i  toga dana kiša je lila kao iz kabla.

Onda je Gaby postala generalno gruba i videla u njemu posve običnog, tipičnog muškarca koji bi samo da je iskoristi i tu ga je napala malo žešće.

Nakon toga Klod je počeo da stvara svoju muziku. Radio je na pisanju kvarteta. I opet stari problem, jer muzika neće da krene kako bi on zamislio. Tog leta ponovo se Klod osamio, da bi stvarao.

Pao je u stvaralački zanos. Napunio je već 30 godina, a dalje bez afirmacije, bez uspeha, neostvaren umetnik, jedini zaostao u generaciji.

Onda mu u posetu iznenada dolazi Gaby i traži izvinjenje za sve one grubosti. Tu su se ponovo pomirili, te kao dobri stari prijatelji pošli na večeru.

Od nje tada saznaje da je njeno pravo prezime Dupont, a ne Lhery. Te večeri odložila je Gaby svoj voz. I ostala sa Klodom, a onda su pošli u onaj njegov ubogi sobičak.

 

(možda ovo i nije kraj romana, možda i jeste, ja ne znam, jer moja rashodovana knjiga nema više od 293 stranice)…

 

The end

 


 

 

PRVOG JULA 2024…

 



Divan dana, u kome sam se tako oznojila radeći, koseći,  a takvi dani se samo broje…





Mama ima pauzu te danas ne ide u maline, te ja odmah iskoristim ovaj divan radni dan da pokosim svoju avliju…






I mama mi zatreba za neke deoncie gde pričuva strujni kabal da ja njime slučajno ne pokidam povrće, ali isto tako znači mi, jer otera sva puna kolica nakupljene, a ošišane trave na compost...




Dan nije bio mlak, već naprotiv jako vreo, samo za jake mišiće, za izdžljivu radničku i seljačku klasu naučenu da rinta i da se znoji…



 

A ja ja po najvrelijem suncu isdpred ručak, ali i odmah posle ručka završavam u jednom jurišu iz dva poteza da sve pokosim brzinski, trčeći i da malo nahvatam divne solarne energije i vitamina D...




Ovo je prvo julsko košenje ili ukupno šesto, u 2024, a zadnje junsko i jedino junsko bilo je 14 juna. Dakle, lep razmak, a trava i nije bila na izgled užasno velika, pa ipak jako bogata i gusta, a treba prošarati svoj kompost i ovim sastojcima…




Neke grane na mareli isečem pri dnu oslobdim prostor i takođe sve bacima na compost…





Takođe malo sredim i posečem ruže, puno pupoljaka i još uvek čekam da naberem divne cvetne bukete, ali za sada su moje 3 vaze prazne…




I neuporedivo sve lepše, sve dolazi do izražaja, i ništa ne štrči, a sve je kao božanstveni tepih...




Posle svih onih junskih očajno dosadnih dana današnji prvi jul 2024 pao mi kao melen  na sve duše i rane, dosade...







Lepo je ne izgubiti osećaj svog radnog elana i sposobnosti, te preći 6 hiljada koraka skoro samo u košenju…






Dok sam ja još boravila jutros u kući super mama je uspela ručno sama, a kantama i kišnicom sve da zalije, osim paradajza, a ja sam u suton i smiraj dana, tj. malo pre zalila crevom sav paradajz...




Ali, pre košenja prvo hranimo ćurane jabukama, a onda u “Hirošimi” mnogo lepih dešavanja…




Najveći suncokret samoniklica, eno ga već pustio cvet i to je prvo procvetali suncokret unutar “Hirošime”...





Oko malog tikvišta vidim izrasle neke pečurke, a vidim nešto ih grickalo, a one moje bukovače zakopane u kadici još nisu poterale, iako ih uredno zalivam, ali još očekujem da može u teknetu da se dogodi čudo nicanja...




Berem krastavce, dve ljutačice papričice i nešto paradajza...

Berem taktički, jer svaki dan nešto treba sveže nabrati i jesti, živeti…

Već dugo zapušten stoji, a prerastao prolećni peršun lišćar i tek danas uspevamo zajedno da ga ošišamo, spakujemo i savijemo u lulice, a još dve činije nije za baciti...




U velikom tikvištu ubrana još jedna tikvica od 350 g težine...

Šeboj su napale neke čudne bubice, a ja čekam da se šeboj još sasuši pa da pohvatam semenke za setvu idućeg proleća 2025...

Smokve lepo zriju  i pristižu, te nema šta, nema šale, mi imamo pravu mediteransku klimu...

Šljive nam opadaju i plave, a smokve bujaju i gruvaju...

Onda sam napravila jedan slatki gastronomski novitet, a recept će uslediti tek sutra kad načnem delicates i probam…




U smiraj dana divim se lepoti suncokreta, jer nisam stigla pre, kao i pčelama, posebno dobro kamufliranim bumbarima, a večeras uhvatih po dva bumbara na jednom cvetu suncokreta, a ne smeta im ni kad sleti tu po neka ili više pčela među njih...

Pre neko jutro počela sam novu knjigu, stručna, a tiče se književnosti, itd…




No, zasada ne forsiram mnogo to štivo, malo me zamara, plus sitna slova, ali ima i po neka zanimljivost, pa neko jutro i preskočim čitanje…

Itd…

 

 

недеља, 30. јун 2024.

NASTANAK KLODOVE “MESEČINE”…

 



 

Druga knjiga “Mjesečine” ili romana o životu Kloda Debisija počinje sedmom glavom i jednom Šekspirovom rečenicom, koja je moto pričanaj u nastavku, a ta rečenica kaže ovako:

“Ljubav je đavo: nema drugog zlog anđela do ljubavi”.

Klod Debisi počeo je da obilazi pariške knjižare i tako se sprijateljio sa jednim knjižarom čudakom i ekscentrikom, okultistom, ezoterikom  zvanim čiča Bailly koji se u svojim vizijama družio i narazgovarao sa sve samim velikanima sveta počev od Voltera, Montenja, Molijera, pa tako dalje, od Platona, Dantea, Getea, Šekspira. Bio je prijatelj sa svim mrtvim posetiocima iz prošlosti.

Čiča Bailly je uveo Kloda u neke književne krugove, među ostale umetnike. Na tim sastancima doticali su se mnogih tema, pa jedne prilike i Vagnera, na čije hvalitelje je naišao tada.Tada je upoznao i pesnika Malarmea, a upoznao je i simboliste.

Klod je svima tada dao obećanje da će ubrzo napisati jednu  operu.Već posle slušanja jednog koncerta i Vagnerove muzike imao je utisak da to može i da je spreman. Umesto opere okončao je svoju “Fantaziju za klavir i orkestar”. Nakon toga trebala je da nastane opera pod nazivom “Rodrigo i Himena” u 3 čina, čija radnja je smeštena u Španiji.

Ali, odmah na početku stvaranja naišao je Klod na teškoće pisanja. Prošle su 3 nedelje, a nije se pomerio s početka. Postao je ogorčen i mračan. Da bi mogao da piše non-stop samo sluša Vagnerovu muziku, ali u stvaralački zanos još nije upao.

U tom času dolazi mu jedan gospodin osobenjak samo da bi mu kazao da je Akademija oduševljena njegovim delom “Blažena djevica”, ali mu saopštava da Akademija očekuje da napiše najmanje i još jednu  uvertiru. No, Klod je neljubazno oterao ovog gospodina osobenjaka rekavši da upravo radi na nečem važnijem, a na svojoj operi. Profesor ga zbog toga srdito ukoreva. Akademija je ljuta na Kloda, a on sam jeste odbio održavanje svog koncerta, odbacivši tako priliku koja se ne odbacuje.

Profesor mu je našao novo zaposlenje, a pri Nacionalnom društvu za muziku, gde je postao aktivan, i ponovo je radio kao klavirski pratilac. Onda su izvedene Klodove “Verlenove pesme, ali ih je publika ravnodušno dočekala. Operu nije mogao da nastavi, te još uvek nema napretka. Pisati operu za Kloda je odveć prava muka.

Zatim je otišao na Ajfelov toranj i posetio izložbu, i tako je operu ostavio negde po strani predavši je zaboravu. A pošto je divno proleće, vreme Klod provodi u šetnjama, a tada he sreo jednu gataru koja mu proriče da će kroz 3 godine jedna žena ući u njegov život.

Voleo je Klod da sluša obredne afričke pesme  i zalazio je upravo na takva mesta.

(u prepričavanju i čitanjim nedostaje stranica 243 i 244)…

Klod Debisi se odjednom okreće ženama. I počinju njegovi mnogi i mogi ljubavni doživljaji. Upadao je u nerazumne i neobuzdane veze, u veze koje su jedino mogle da se okončaju propašću. Najgluplje moguće mogao je Klod Debisi da se zaljubi.

Životario je besciljno i pričao sa svojom mačkom Linom. Upoznao je potom jednog pesnika koji ga uvodu u kabare “Crna mačka”. Kod žena je i dalje tražen i omiljen. Potom je posećivao i “Mulen ruž”. Ali, ubrzo Klod se ponovo povlači u svoju osamu, jer prijatelj pesnik se ženi, a on ostaje sam.

Znao je Klod Debisi da ne pripada krugovima sa Monmartra. Da bi pobedio dosadu ponovo se odaje ženama. U jesen počinje ponovo svoj rad na operi. U zimu je odlazio na dobrotvorne plesove. A onda jedne čarobne večeri ponovo može da čuje muziku sfera. I ponovo je bio sposoban za stvaranje. I tako je nastala danas najčuvenija Klodova “Mesečina”.

I dalje muče ga stari problemi nemaštine, gladi, siromaštva, neplaćenih stanarina. A oživeo je sa muzikom koju je napokon začuo. I završio je i operu. Od kneza Ponjatovskog dobija poziv za Ameriku, a onda je odbacio i tu viziju, jer je od gospodina Fromonta dobio narudžbinu da napiše transkripciju.

Upravo tada pokuljala je sva ona predivna melodija koja se mogla čuti u “Mesečini”, te je napustio pisanje transkripcije, za koju je uzeo nešto novca unapred. I vratila se Klodova neizmerna sreća stvaranja u čitavo biće. A onda je poželeo da napiše i jedan kvartet.

Njegov profesor iznenada umire te Klod pada  u veliko zaprepašćenje. A kroz glavu mu proleću svi njihovi nedavni, a poslednji razgovori. I počeo je da radi ponovo na transkripciji. Stanarinu još nije platio te kućevlasnik namerava da ga izbaci još te iste večri. I odnosi skoro pa gotovu transkripciju izdavaču, da bi uzeo ostatak novca i kako bi reši svoje stanarske probleme, tako što umesto još malo pa završene transkripcije nudi “Mesečinu” prvi svoj komad koji je napisao za klavir.

Kada je dobio novac prvo je pojurio u jednu od kafana da utoli svoju tešku glad, a onda je ugledao nju, Gaby.

 

(nastaviće se)

 

 

 

 


DUŠA SUNCOKRETA…

 



Svetovi stari i novi

Kao zavet biblijski

Svetovi sveopšti

Kao bačena misao

Biljni i životinjski svetovi

Kao sveprisutni smisao

A misao kao pogled bacim

U bele polarne svetove bacam

I kiša svemudrosti inja sipa

Nova misao ubačena u sanduče Vasione

Učeni svetovi svemoćni

I polja bele rade

Svetovi polarne svetlosti

Prosti i fini svetovi

Svesrdne brige su neizbrojive

Misleći čitavog dana o svetovima

Ništa da naučiš o smislu bukvalnom

Tankoća znanja

I mnogo prijatnih časova cvetova

Toplo i studeno

Raščepi usta smislu

Šta je stih cvete

Bez učestalosti čitkosti svete

I kako se piše pesma čuvstvena

Čitaj knjigu izbrisanu vetrom

Zamesi 300 novih čuda dete

Zeleni i žuti suncokreti

Čuvari stražari mojih svetova

Spartanci

Branitelji žive vode duše

Igraju se u neredu svetova rata

Kao tvoje bezazlene naravi

Ratoborče

I sve tvrde suprotno od očekivanog

Odlazi tiho bez okršaja

I ne kaži da izvlačiš

Deblje krajeve u svetovima

I mnogo radi ćutanjem

Disciplina

Hodeći po brokatnom plaštu njiva plodnih

I brini se o svemu

U neko srećno doba

I budi srećan sam

U razna doba

Vreme je gluvo

Te treba brektati

Pod naletom misli

Pre nego dogori jutarnja svetlost

Videlo današnjeg sunca smisla

Pre nego uspeš da dopešačiš

Na obale zlatnog jezera

Na čist odsjaj

Svoje dopadljive duše suncokreta…

 

 

30 JUN 2024…



 

Tu prvo jutarnju uhvaćenu i u pokušaj baš shvaćenu kao tek uhvaćenu lepotu svih sunockerta, a čak i onih novorođenih ne može da opiše ni jedna današnja reč, čak ni pesma koja ponovo nastade suncokretima u slavu i čast...




Prvo oberem mnoštvo čerija, jednu ljutačicu papričicu i krastavce i na kraju paradajz u “Hirošimi”...




Danas su najdominantnije boje i ukusi na astalu ili na trpezi letnje kuhinjice paradajaz, te sve zadivljue kao naš pomidore...




Ne samo veliki, već i najmanji, pa i oni jedva vidljivi, skriti sunockreti meta su bumbara i pčela, a sve zbog sokova i nektara, polena, praha...




I tako, dan je bio nekako posebno statičan i žilav, da ne bih kazla sama sebi nikakav i kilav…




A onda u suton u avliji zateknem prizor zbog koga je valjda trebalo preživeti…





Zateknem majku mačku sa svoja dva razigrana mačeta, ali se zbunim, jer njen pratilac neki novi mačor vidim, a jedan šareni dasa koji se nije video prošli put uz njene bokove i tokove. I sada taj neki drugi mačak, a pre toga, pre neki dan to beše onaj crni mačor. Ko je otac ovim nejakim mačićima - pitam se ja,  te zaključim možda su može biti kod mačaka i obojica, jer možda je  mama mačka sa obojicom nešto uporedo petljala, ili joj je ovo prvi, a ono neki novi, a drugi izabranik...







Sve u svem pozabavim se mačićima koji tako razigrano trčkaraju tamo amo, i vidim ona (majka mačka) sa one slične distance pusti ih da mi prilaze i da ih fotografišem…






No, moj nemačji njuh mi kaže da više obratim pažnju na ovo dvoje matorih, mamu mačku i njenog mačora, a ne znam zašto mi intuicija tako prošaputa...

A onda primetim kako se ona majka mačka sve vreme distancira mrgodno do tog svog novog ili starog mačora - ko sad zna njene ljubavne stvari…






I vidim okrenula mu mačka majka ponosno leđa i pružila svoj rep kao prepreku, kao da mu poručuje ovde je linija preko koje ne bi smeo mačoru da pređeš...

Onda opazim njega, nekako muški narogušenog i nekako blesavo strašnog, i vidim vreba je, čeka čas da izvrši atakovanje na nju, kukavički s leđa…





Ali, nije to ono ljubavno vrebanje, već nešto posve drugo što liči na porodično nasilje ili svađu, čak i kod mačaka ako niste znali postoji…

I nisam ni trepnula kad nešto mučki, muški skoči, a to on nju ubilački zaskoči i mučki nasrnu sa leđa, na njena leđa i kičmu, a ja pomislim otkinuće joj ludak glavu. Ali, ona ga okrete i zbaci svojim šapama ispred svoga nosa i onda ga u 2-3 poteza na metar od sbe otera…






Izašla je kao pobednica, u 2-3 poteza kun-fua, a onda je nastavila da smotri na na plodove utrobe svoje, na onu svoju malu dečicu za koju joj on očito više i ne treba, a ne treba joj ni za novi ljubavni zanos, kako sve izgleda...

Nema sumnje on je bio veoma ljubomoran na njenu decu, jer je ona uživala da majčinski posmatra igru svoja dva razigrana mačeta...

Nakon svega mačići su nastavili bezrbižno da trče, da se okreću u krug oko svoje male ose, kao svi inteligentni mali živi stvorovi, a on je sateran u jedan krajnji i donji ćošak, na margine, daleko od njih kojima možda i nije biološki otac (mačići neće očuha takođe), ali bogme daleko i od nje od koje je nešto ipak hteo, zato je i nasrtao, sve ono pokušavao...

Kakvu lepu poučnu i životu lekciju ispriča mi večaras u sutonu dana majka mačka i njena dva razigrana mačeta...

Mnogo im hvala za ovu lekciu iz morala…

Itd…